katarina kostić

Otkako sam kupila labuda (nesređeni čitalački dnevnik)

 

Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno. * Kakav ritam rečenice!

 

Od mladosti to je sve što je ostalo u meni, cinizam prema dugim govorima staraca kojima i sama sve više pripadam. Razmišljam kako bi bilo lijepo da neko svoju knjigu nazove Dugi govori staraca i opiše te beskrajne rituale pričanja. I kako bih je čitala prvo ljuto a onda sve opuštenije, pripitomljavajući se i učeći nestrpljivu životinju u meni strpljenju i prihvatanju staračkih otežalih mudrosti, jer za svaku ludost je ponestalo snage. Onda bi me obuzelo duboko saosjećanje i divni bijeli starci bi nikli iz moje glave. Potom bih ih pobrala kao cvijeće i strpala među korice. Konačno mudra žena. * Volim što je uvek meta-!

 

Sve ostaje dok ne išara čovjeka sasvim. * Kakva misao!

 

Zadrži vjeru u ovom cirkusu, šapućem onoj sebi koja još vjeruje predstavama. Ne smiješ posumnjati na pola puta. Sa glavo u lavljim ustima. Sa nogom u raskoraku između vazduha i užeta. Sumnjaćeš poslije. Sada samo nastavi dok ne stigneš do čvrstog i sigurnog tla.

 

Ne viri nazad. Kapije su zatvorene. * Svaki treptaj kao stih!

 

a ja sam pročitala dovoljno pjesnika baštovana

 

Kao kada pospremiš veš u ormaru i pomisliš: sada je sve uredno složeno i sada je dobro jer znam gdje se šta nalazi. * To je taj osećaj. Mir koji truje krv.

 

U svakom biću kljuca po jedan pretendent na apsolutnu istinu. Bogovi zatočeni u vlastitim grudima zbunjuju smrtnike. To im je posao. * Jebote, kako ova žena plete!

 

Samo veća glad odvaja bogate od siromašnih.

 

Mislim da istine spavaju u sporednim riječima. One glavne se previše upinju da ih izreknu.

 

* Šta je ovaj roman?! O pisanju? O mišljenju? Rečima? 

 

Ne treba previše misliti o povezanosti priče. Ona će doći sama od sebe.

 

Ljubavni roman o ljubavi za jezik, reč, logos. Sveljubavni roman. Eros ≥ agape.

 

Bogovi vole da se šale sa ljudima iako skoro da niko više ne vjeruje u njih. U meni svaka ljubav oživi bogove zato što nisam sasvim normalna ili to nije normalno u svijetu u kojem su oni mrtvi. Strašni bogovi se povampire i traže svoje mjesto u razmetljivim rukama, u toplini kože. Raspeti, ostavljeni, zaboravljeni bogovi se svete sitnim smicalicama saplićući nam umorne noge i vraćajući nam izgubljene svjetove prepune divnih, nepostojećih i izmaštanih stvari bez kojih bi dan bio pustoš koju je teško prehodati. * Umreću od melodije.

 

Možeš ispričati ovu ili bilo koju drugu priču. Ova ti je važna, kažeš sebi. I počneš da je živiš. Kao da povučeš neku nit i ona te povede dalje. Kako upoznajemo druge? Da li ih stvarno upoznamo ili ih samo izmislimo?

 

Zaista ne bih žalila da umrem sad.

 

Dovoljno je lice nasuprot pa da čarolija izmišljanja počne. Ko je unutra?

 

Ispred ljudi uglavnom trči njihov strah brži od nogu, ruku, riječi ili sjenke koju bacaju. Prvo ide strah pa sve drugo.

 

Kad budem mogla urečeničiti šta mi radi ova knjiga, umeću svakome o svemu sve.

 

Koliko mraka po ćoškovima grada, valjda ga toliko nema ni u tebi, ni u meni. * Zato što je grad dublji od svojih ljudi.

 

Ponekad je opakost jedini način da te dovezu kući. * Čru.

 

Junakinja ne zna da ima i prave magije. Zato je opaka i tako je živa.

 

Tek nakon pada u stvarnost ovu i ovakvu povjeruješ, iako poznaješ zmiju. Ona sada drži lekcije drugima. Zmija nije zla. Ona radi svoj posao. Moraš se probuditi ovdje gdje si da bi se probudio iz svog sna o sebi. Poslije ujeda zmije imun si na druge sitne ujede.

 

Junakinja zna da je „Lolita” priča nasilnika, namerno se poistovećuje s njim da bi pljunula na ljubav koje se boji/stidi.

 

Roman viškova (višak topline, višak magije sna, viškovi svijeta i strasti) bez viška reči.

 

Čeznula sam za cjelinama. * Može li ne-cela osoba uopšte prepoznati cele?

 

Ljubavi se razlikuju. Kao i guzice. Ali na svakoj možeš sjediti. I na maloj i na velikoj. * Hladno pivo, ti ste?

 

Jedino za šta možeš reći moje, to su uspomene. Ništa drugo se ne može imati sasvim.

 

Sve istinske čežnje su nastrane i duboke kao ove rijeke pod nama i mostovi preko. Ne skači odozgo u ništa. Sačekaj da se rijeke izliju same od sebe preko svojih rubova i ponesu nas.

 

Sve je taman toliko okrutno da bi funkcionisalo. * !!!

 

U biografije unose samo te rubne momente. Tačke početka i kraja. Ko može precizno odrediti mjesta bola u nečijem životu?

 

Nekad mislim da su ovakve rečenice zaostaci Sibilinog proroštva koji stižu do nas neočekivanim putevima. * Ja dok čitam ovaj roman

 

Druge djevojčice će me mrziti što one nemaju tako lijepe haljine.

Užas nikad ne prestaje da kruži.

 

Ne mogu da ostavim ovaj poniženi svijet. Ne mogu da ga ostavim nasilnicima i huljama. * Kad ovo prestaje da bude odluka i postaje mantra pa molba?

 

Kolodvori su najprljavija mjesta na svijetu. Najružnije je nekog čekati na kolodvoru. Tu otkrivaš mračnu stranu sopstvene čežnje. Prljavu stranu. Kada predugo čekaš nekoga, gubiš obzire, posegnućeš za bilo čim, lošom hranom, prvom osobom, pogrešnim mjestom za nuždu. Kada previše čekaš, nisi više isti. Umor i ljutnja te rastvaraju. I kiša ako pada, i ona. Kada predugo čekaš, sve si manje čvrst, sve si mekši, nestrpljiviji i beskarakterniji. Oko mene je mnogo ljudi što su nešto ili nekog predugo čekali. Kada predugo čekaš, ne znaš kada dolazi onaj trenutak kada odustaješ i kad se na tebe sruči umor sveg dosadašnjeg čekanja.

 

Stanice su pogrešno mjesto čekanja.

 

Ako nešto donosi stvarnu radost i bol, dobro je. Sve mimo mimikrije je dobro. * Ne znam slažem li se, ali zvuči prosto i lepo.

 

Autobus te poslije nekoliko sati truckanja na kraju uvijek doveze tebi. * Međuprostor autobusa, to je to, to volim. Ne, ko što sam pre deset godina govorila, povratke zato što počinju odlascima. Volim tren otisnutosti od obale jer znači početak tog međubivanja. I onda kad se radujem prispeću sebi, jednako kao kad samo želim da ne stignem.

 

Svijet leži na leđima sopstvene prilagodbe.

 

Kada dođe, ona samo dovikne s vrata tu sam. * Ne plačem ja od potrebe da neko brine o meni, vi plačete.

 

„Poslije uvijek nešto procvjeta.”

 

Skršila me je i grlila da prođe. Literarna koliko važna. Kad bi bila muzički album, bila bi For My Crimes Marise Nadler.

 

 

Ponela bih je na pusto ostrvo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *