Frank O’Hara – Pjesme za ručak

Koprivnički Šareni dućan specijalizirao se za izdanja kultnih, urbanih, utjecajnih a manje poznatih književnih djela. U svojim bibliotekama donosi naslove svojevrsnih perjanika literature koja je u otklonu od mainstreama: Kerouaca, Burroughsa, Bukowskog, Sama Sheparda, stihove Loua Reeda, Jima Morrisona, Nicka Cavea, ali i klasike koji idu u domenu drukčijeg a kultnog (Mary Shelley, Bram Stoker, Emily Bronte…) njegujući tako svojevrsni image alternativne, „rokerske” izdavačke kuće.

 

Krajem 2016. obogatili su svoju policu još jednim značajnim naslovom: Pjesme za ručak američkog postmodernističkog pjesnika Franka O’Hare, u prijevodu Damira Šodana.  Riječ je o još jednom hrabrom i hvalevrijednom potezu Šarenog dućana, koji je, očekivano, prošao gotovo nezamijećeno. Znakovito, riječ je o prvoj prevedenoj zbirci poezije u njihovom izdavaštvu (izuzmu li se stihovi Reeda, Cavea i Morrisona). Ovo izdanje, pak, nije prvi prijevod ovoga autora u Hrvatskoj; s nikakvom pozornosti dočekano je i izdanje izabranih pjesama, u prijevodu Petra Opačića splitske Naklade Bošković.   

 

Frank O’Hara jedan je od najznačajnijih pjesnika tzv. njujorške škole, autora koji djeluju 60-ih godina XX st. i koji mijenjaju sliku suvremene američke poezije, koja je tada bila ogrezla u konformizam, učmalost i akademizam. Njihovo pjesništvo, zajedno sa srodnim beat pokretom, predstavlja revolt u odnosu na klasičnu modernističku poeziju koja slijedi postulate Nove kritike. Ta, „novokritička” američka poezija polagano je gubila oštricu i značenje koje je imala primjerice 20-ih i 30-ih godina, te je do sredine stoljeća postala okoštala i upala u zamke jalovoga epigonstva i manirizma.  

 

Ovo izdanje je prijevod proširenog, obljetničarskog izdanja koji izlazi povodom pedesetogodišnjice prvotiska. Pjesme za ručak su, naime, prvotno objavljene 1964. u izdavačkoj kući City Lights, sad već mitskoj kući beat pjesnika Lawrencea Ferlinghettija. Ovdje je, uz pojedine dodane pjesme, kao „bonus” materijal pridodana i prepiska između urednika i pjesnika.  

 

Naslov zbirke, po uvriježenom stavu, proizlazi iz činjenice da je većina pjesama nastala tijekom autorovih pauza za ručak dok je radio kao kustos u Muzeju modernih umjetnosti (MoMA). Riječ je zapravo o nadasve „osobnim“ pjesmama, pisanima slobodnim, razgovornim, izrazito — ustaljeno gledano — nepjesničkim stilom. Osobnim, što je i naslov jedne pjesme,  zbog toga što nailazimo na uratke koji su svojevrsni urbani prikazi, gdje autor bilježi svakodnevne stvari svakodnevnim jezikom, i gdje  pojedine pjesme predstavljaju asocijacije dok lirski subjekt prolazi kroz urbanu vrevu (Putem do San Rema, Na korak od njih, Dan kad je umrla Lady Day). Izrazito je, dakle, prisutan JA položaj lirskog subjekta (ili čak protagonista) u kojem je u potpunosti odbačena metafizička sfera. Može se reći da takvi stihovi predstavljaju ogledni primjer onoga što se danas u pojedinim slučajevima karakterizira kao konkretna, stvarnosna poezija

 

S druge pak strane, primjetan je utjecaj nadrealističke tradicije; tradicije francuskih modernih pjesnika XX st. na koju se, u konačnici, članovi njujorške grupe izričito i pozivaju („srce mi je džepu:/Pjesme Pierrea Reverdyja“, reći će O’Hara na jednom mjestu), držeći ih za učitelje.

 

Toliko je toga u zraku! čađa,

muda slona, jedan ispuhani kineski balon, mačka

o rep obješena

i čula

mrtvih što lutaju s one strane

moga krepanoga i krvavog oka

 

kaže u pjesmi Tri zraka. Poezija je to svakodnevice, koja je često premrežena imenima i događajima iz pjesnikova neposrednog okruženja, primjerice: „u GOLDEN GRIFFINU kupujem za Patsy džepnog/ Verlainea s Bonnardovim crtežima“; ujedno i stihovi koje karakterizira nadrealistička, spontana improvizacija; ukratko — nadrealističke interpretacije svakodnevnih iskustava. Govoreći o utjecaju francuskih pjesnika, primjetan je stil koji evocira stihove Guillaumea Apollinairea iz zbirke Kaligrami; odbacivanje interpunkcije, kolažna tehnika pjesničkih (naizgled paradoksalnih) slika, pojedini stih kao samostalna tema, sjedinjavanje naizgled potpuno suprotnih aspekata suvremenosti… Sam O’Hara je sebe jednom predstavio kao akcijskog slikara u stihu, aludirajući pritom na stihovanu varijantu slikarske tehnike karakteristične za radove Jacksona Pollocka (pritom, govoreći o utjecajima, valja imati na umu i Apollinaireovu vezu s kubističkim i avangardnim slikarstvom i njegovu „kaligramsku“ poeziju).  I doista, pogleda li se npr. pjesma Za Kinesku Novu godinu & Billa Berksona, dobije se upravo to:

 

tražim srce od milijun dolara u korpi smrznutih

jagoda poput Šveđana što pitaju se gdje je sunčana Engleska

i one poljane mrtvorođenih ratova zašto su

najednom prestali svirati zašto je u Veneciji ljetni

festival a ne u New Yorku jesi li rođen u Americi

 

Frank O’Hara, taj „manični propovjednik ulice“ kako ga naziva Šodan u pogovoru, svojim je stilom savršen primjer sofisticirane erudicije i neformalnog, nepoetskog izraza i time može biti blizak današnjem čitatelju. Taj izraz, posve nepretenciozan i samosvojan, predstavlja poseban doživljaj svijeta; čija je privlačnost upravo u buntovnom i „prevratničkom“ dojmu koji ostavlja, u usporedbi s tada ustaljenim poetskim iskazima. Vreva velegrada, neonski underground klubovi, urbana paranoja i sjaj života velikoga grada pršte iz ovih stihova. Pjesnik ironično udara i po konzervativnoj američkoj suburbiji i pripadajućem joj načinu života u pjesmi Ave Maria gdje poziva:

 

Majke Amerike

puštajte djecu u kino!

…možda će vam čak i biti zahvalna

za svoja prva seksualna iskustva

što stajat će vas samo četvrt dolara

… mjesto da love zjake po dvorištu

ili gore u svojoj sobi

mrzeći vas

unaprijed jer nećete učiniti ništa jezovito

osim što ćete ih držati podalje od tih mračnijih užitaka…

 

Za života je izdao samo ovu, jedinu zbirku. Život i pjesništvo prekinuti su nesretnim slučajem 1966. Međutim, ostale su pjesme koje su predstavljale i predstavljaju inspiraciju i otklon od tradicionalnih normi i strujanja. Ovim prijevodom možemo se uvjeriti i zašto. 



Autor: Nikola Jelinčić

Rođen u Splitu 1989, profesor jezika i književnosti, živi i radi u Sinju i još uvijek vjeruje u pisanu riječ. I u poeziju. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *