Sreća je najnoviji roman Aminatte Forne, spisateljice čiji su korijeni podjednako u Škotskoj i u Sierra Leoneu. New York Times i Vanity Fair za Fornu kažu da je jedna od najboljih afričkih spisateljica. Tome svjedoče i mnogobrojne nagrade koje je osvojila, a od kojih su najznačajnije Windham Campbell Literature Prize i Commonwealth Writers’ Prize for Best Book. Bitno je napomenuti da je Sreća, iako relativno nedavno objavljena, već nominirana za nekolicinu nagrada kao što su Ondaatje Prize, The Jhalak Prize i European Prize for Fiction.

 

Fornina prva knjiga su memoari pod nazivom Vrag koji je plesao na vodi (2002). Druga objavljena knjiga je njen prvi roman – Kamenje predaka (2006). Nakon toga su uslijedili romani Sjećanje na ljubav (2011), Plaćenik (2013) i Sreća (2018). Književni opus Forne je karakterističan po konstantnom preplitanju ljudi i prirode, korištenju više likova u službi pripovjedača, ali i prebacivanju iz sadašnjosti u prošlost.

 

Roman počinje svojevrsnim predgovorom koje nosi naziv Posljednji vuk. Radnja ovog predgovora, uvoda, preludija je smještena u davnu 1834. godinu. Zatim slijedi prvo poglavlje kojim roman zaista počinje, na Waterloo mostu u Londonu, u romanesknoj sadašnjosti 2014. godine. Sreća sadrži 24 poglavlja koja su zaista specifično konstruisana. Naime, na početku svakog poglavlja naznačen je dan i/ili doba dana u kojem se radnja tog poglavlja odvija. Zatim se u pojedinim poglavljima uvodi tekst pisan kurzivom koji predstavlja povratak u prošlost, a prije kojeg su navedeni mjesto i godina radnje. Tek nakon završetka teksta pisanog kurzivom, poglavlje završava. Jedan od primjera je četvrto poglavlje čija radnja se odvija u utorak 2014. godine, a u koje je uveden kurziv o istočnoj Bosni, zima 1995. godine. Vraćanje u prošlost prisutno je kako bi čitatelj bolje razumio sadašnjost, likove, njihove postupke, njihove izbore i pozadinu, ali i kako bi se lakše došlo do srži romana.

 

Nemoguće je odrediti jedan konkretan žanr romana Sreća. To je tipično za savremenu književnost, književnost tzv. postpostmodernizma, eko-kulturnu književnost (The New Nature Writing) koja se bavi prirodom i okolišem. Naime, Forna je ovim romanom pokrila polja pripadnosti, migracija, putovanja, ljubavi, životinja, traume, prirode, rasizma i seksizma. Uistinu je ostvarila široke mogućnosti.

 

Glavni likovi romana su Afrikanac Attila i Amerikanka Jean. Atilla je psihijatar koji se specijalizirao na području traume i PTSP-a. On putuje po ratom opustošenim i uništenim zemljama te razgovara sa civilima, pokušava im pomoći da pronađu izlaz iz traume koju su proživjeli, ali i preživjeli. Atilla naglasak stavlja upravo na preživljavanje te se poziva na poznatu uzrečicu: Ono što me ne ubije, ojača me, da. (Forna, 2019: 323)

 

Jean je biologinja koja je ekspert kada je u pitanju praćenje divljih životinja u urbanim sredinama, te analiza njihovog samostalnog života, ali i suživota sa ljudima.

 

Već se može primijetiti da su Atilla i Jean sa svojim zanimanjima savršeni predstavnici onoga što Forna dovodi u vezu. Atilla, kao psihijatar, predstavlja ljudsku, homo sapiens stranu simbioze, dok Jean, kao biologinja koja duboko doživljava prirodu i životinje oko sebe, predstavlja prirodnu, naturalnu stranu simbioze. Simbioza, o kojoj je ovdje riječ, je Fornina tema. Da li priroda može bez čovjeka, da li čovjek može bez prirode, da li jedno drugom koriste ili jedno drugom čine štetu – to su pitanja koja čitateljima kopkaju um tokom čitanja romana Sreća, a koja u samom romanu ostaju neodgovorena. Jedan od idealnih primjera Forninog specifičnog spajanja prirode i čovjeka se uočava u sljedećem odlomku: Ljudska bića bila su, prije svega, životinje koje žive u čoporu. Ljudi su se bojali da budu spolja, pristajali su na najužasnije stvari samo da bi bili uključeni. (Forna, 2019: 207, 208) To je tipično životinjsko ponašanje, ponašanje čopora. Životinje koje se kreću u čoporima pristale bi na sve samo kako bi (p)ostale dio čopora. Isto je i sa ljudima, a Forna to naglašava.

 

Atilla je došao u London kako bi učestvovao na konferenciji koja se bavi traumom i njenim posljedicama. Osim toga, koristi putovanje u London kako bi posjetio svoju prvu ljubav Rosie, koja boluje od Alchajmera. Već prvih dana svog boravka u Londonu, Atilla saznaje da su njegova nećakinja Ama i njen desetogodišnji sin Tano, koji žive u Londonu, netragom nestali. Uz sve navedene turbulencije, Atilla prihvata i slučaj mlade Adame Sherriff koja je optužena za podmetanje požara pod izgovorom da boluje od PTSP-a. Također je bitno napomenuti da je Atilla udovac čija je supruga Maryse preminula usljed pucanja aneurizme. Na Waterloo mostu, Atillin život se doslovno sudara sa Jean.

 

Iako se možda čini kako je Forna uplela previše priča u jedan roman, ona ih je ispričala i ispreplela kvalitetno, a to znači da je apsolutno moguće uhvatiti svaku priču te pratiti njen razvoj. Ono što čitatelje vjerovatno najviše zanima je da li će morati nagađati kako priče završavaju ili će njihove rasplete saznati do kraja romana. Čitatelji ne moraju nagađati, Forna nije ostavila otvorenu fabulu kada su ove individualne sudbine u pitanju. U navedenih 330 stranica, čitatelj dođe do razriješenja svake priče zasebno.

 

Jean već dugo vremena živi u Londonu. Nakon razvoda braka, njen (bivši) muž Ray i odrasli sin Luke ostaju u Americi, a Jean se seli u London gdje se bavi posmatranjem lisica u gradu i bilježenjem njihovog ponašanja, a novac zarađuje praveći i uređivajući bašte na krovovima zgrada.

 

Roman Sreća nipošto nije štivo koje se čita na plaži, bez razmišljanja, samo u svrhu prolaska vremena. Forna je napisala djelo koje od čitatelja zahtjeva punu pažnju. Vrlo je lako izgubiti tok misli i nit radnje ukoliko čitatelj ne čita pozorno. Međutim, kada se romanu posveti pažnja, stranice lete jedna za drugom, te je apsolutno nemoguće ispustiti knjigu iz ruku.

 

Kada su u pitanju likovi, Forna je zaista uradila dobar posao. Od prve do posljednje stranice možemo da pratimo razvoj, evoluciju glavnih likova, te da uživamo u njihovom vjerodostojnom prikazivanju. Atillu upoznajemo kao muškarca koji na pomalo krut način prolazi kroz život. Međutim, čitajući odlomke iz njegove prošlosti saznajemo zašto je Atilla ozbiljan muškarac, zašto hedonistički uživa u hrani, zašto cijeni mirne trenutke kao što su sjedenje na klupi i posmatranje Temze. Atilla je satkan od slojeva, emocija, postupaka, raznovrsnih fizičkih i psihičkih odlika, razumnih i naturalističkih poriva – baš kao i Jean, ali i ostali likovi romana.

 

Jean je prikazana kao zrela žena koja je, izašavši iz braka, apsolutnu pažnju posvetila sebi te uživa u svojoj samoći. Da je Forna ostavila Jean na ovom opisu, Jean bi vjerovatno bila okarakterisana kao kvazifeministički ženski lik koji je ubačen u roman samo jer je roman pisala žena. Međutim, ponovno se zahvaljujući retrospektivnim odlomcima, čitatelji saznaju da se Jean razvela od svoga muža jer ju je ograničavao, a u svojoj samoći uživa jer je konačno slobodna, poput ptica koje redovno hrani.

 

Svojim individualnim razvojima, Atilla i Jean mijenjaju sami sebe, ali i svoj odnos koji od prijateljskog pređe u romantični. Romansa, ljubav, privlačnost i seks nisu prikazani napadno i vulgarno niti su forsirani. Forna je razvoj jedne ljubavne veze prikazala na vjerodostojan način. Nije pretjerivala, niti je svoje likove dovela do granice karikiranog, smiješnog ili grotesknog.

 

Radnja romana se stihijski prebacuje sa jedne godine na drugu, od početka do kraja romana. Uprkos tome, putovanje kroz vrijeme, koje se ponekad čini krajnje haotičnim, nije ubačeno kako bi se čitatelji zbunili. Upravo zahvaljujući svojevrsnom romanesknom vremeplovu, dolazi se do boljeg razumijevanja sadašnjosti.

 

Potencijalni problem mogle bi biti Fornine kompleksno stukturirane rečenice. Nerijetko se u ovom romanu može naići na rečenicu koju je potrebno pročitati minimalno dva puta kako bi bila shvaćena. Pritom problem nije u samom engleskom jeziku nego u Forninom gomilanju misli, ispuštanju zareza ili neupotrebi predikata. Međutim, kao što je već rečeno, pažljivim čitanjem moguće je uspješno izbjeći probleme.

 

Može se reći da je u priči iznevjeren horizont očekivanja čitaoca, jer naslov Sreća u najmanju ruku aludira na pronalazak sreće. Međutim, sreća je u romanu prikazana kao paradoks; ona pripada samo sanjarima. Nada je bolja od sreće – to je poruka koju Atilla (Forna) šalje čitateljima.

 

Jaka poruka se šalje i kada je u pitanju trauma: „Trauma = patnja = oštećenje.” To je napisao nasred papira, a ispod: „Trauma = patnja ≠ oštećenje.” A onda: „Trauma = patnja = promjena.” (Forna, 2019: 311) Pritom se naglašava da su promjene uglavnom pozitivne, dobre, promjene nabolje.

 

Sreća je knjiga koju definitivno vrijedi pročitati. Ona podučava, nije samo razbibriga. Nakon čitanja se vidici šire, a otvara se i mali milion tema za razmišljanje i/ili razgovor. Savremenoj književnosti, ali i književnosti uopšteno, potrebno je više hrabrih pisaca i spisateljica kakva je Aminatta Forna, koju nije strah da progovori o rasizmu, seksizmu, migrantima, politici, okolišu, legalnim i ilegalnim radnjama podjednako. Sve navedeno može se pronaći u najnovijem Forninom romanu. Koliko Sreće će sebi čitatelji dozvoliti, zavisi od njih samih.

 

 

Larisa Mahmić


Tekst je nastao kao rezultat radionice za književne kritičare starosti do 30 godina, u okviru 4. Međunarodnog književnog festivala Bookstan. Kritike ostalih učesnica i učesnika radionice možete pročitati na sajtu festivala, a probrane se nalaze i na Prerazmišljavanju. Sve tekstove iz ove serije uredio je voditelj radionice, urednik Partizanske knjige Vladimir Arsenić. Kako se pravopisi jezika na kojima su  tekstovi pisani razlikuju, lektorske intervencije urednice Prerazmišljavanja zadržane su na minimumu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *