O revoluciji i drugim demonima // Kader Abdolah – Kuća imama

Radnja Kuće imama Kadera Abdolaha smještena je u Senedjanu, tradicionalnom gradu čuvenom po tkanju ćilima, koji ima dosta sličnosti sa piščevim rodnim gradom, Arakom u Iranu. U staroj i prostranoj kući imama žive poglavari gradske džamije, koji su džamiju i poziciju u njenoj hijerarhiji naslijedili baš kao i samu kuću, pa odatle i uska veza između porodičnih zbivanja i političkih strujanja.

 

Priča počinje u julu 1969. godine, kada Shahbal, mladi budući imam, u kuću donese televizor, kako bi imam i Aga-Djan, glava kuće i donosilac najvažnijih odluka, uživo i u tajnosti gledali prenos prvog slijetanja na Mjesec. Već tada, deset godina prije Iranske revolucije, dok je zastava sa pedeset zvjezdica pobjedonosno u kolonizatorskom zanosu penetrirala u grbavo mjesečevo tlo, riječ „Amerika” u tradicionalnim iranskim provincijama bila je najgrđa psovka. Sve „zapadne pošasti” bile su upakovane u „Ameriku” – ženske najlonke i šminka, televizor, muzika i radio, erotski stihovi teheranskih pjesnikinja, najveći su neprijatelji islama, a shodno tome ženska tijela zakonodavno bojište gdje šerijat i Zapad ukrštaju rogove. Aga Djan i njegova porodica zbunjeni su i dezorijentirani u mnoštvu promjena koje donosi galopirajuća modernizacija pod Šahovom autokratijom, ali ni revolucija im neće uspjeti vratiti nekadašnju stabilnost, što naslućuje tihi nestanak dviju nana, kućepaziteljki koje su generacijama bile stubovi kuće imama, ali su svojim fantomskim i do kraja neobjašnjenim iščezavanjem sa lica Zemlje označile prekretnicu unutar romana.  Tada, ako ne i ranije, monumentalnost kuće imama počinje da bespovratno truni. Domišljati i vispreni, ali u biti miroljubivo nastrojeni u navikama i pristupu vjeri, ne umiju se obračunati sa brutalnim i beskompromisnim ocima i pokroviteljima ključajuće revolucije.

 

Međudjelovanje fikcije i historijskih činjenica od pamtivijeka je nepresušno vrelo kako književnih remek-djela tako i nacionalnih mitova, ali način na koji ih Abdolah kombinuje u najmanju ruku otežava jasnu distinkciju. Historija se u Kući imama realizuje na nekoliko diskutabilnih načina. Prvi, i onaj koji provocira najmanje prigovora, je kada postojeća historijska ličnost prošeta kroz priču, kao katalizator prije nego li lik. To je slučaj kada Farah Diba posjeti Senedjan kako bi otvorila kliniku i kino, ali naiđe na snažan i nasilan otpor. Ovdje njen lik služi samo kao ogledalo stanja u Senedjanu – za Galgala i njegove istomišljenike Farah je isto što i Amerika, pa čak i strašnija, upravo zato što dolazi iznutra, ona nije strano tijelo u Iranu, već domaće tkivo zaraženo zapadnim poimanjem slobode. Za Senedjanske žene, pak, Farah je pojava s kojom se identificiraju, pa samim tim i najbliži i najdostižniji primjer emancipacije, čiju nužnost još nisu osvijestile. Uvidjevši njen uticaj na Senedjanske žene, očitovan u  njihovom zaluđenom imitiranju Farahine frizure, Galgal i njegovi ljudi procjenju je kao prijetnju za njihovu misiju, pri tome razočarani u svoje senedjanske žene, povodljive, nepouzdane i lakomislene.

 

Drugi način na koji Abdolah plete mrežu fikcije i historije, a koji je mnogo manje benigan, jeste kada se historijska ličnost u priči pojavljuje samo kao vlastita sjena ili blijeda kopija. Revolucionarni sudija Galgal, koji u kuću imama ulazi kao prosac iz provincije da bi cijelu zemlju potom okrenuo naglavce, nije ni mrlja u usporedbi sa Saeqom Khalkhalijem iz stvarne iranske prošlosti. Slika suđenja i smaknuća Šahovog premijera, u romanu smještenog u klaonici u Teheranu, ne može se ni uporediti sa hororima opisanim u Khalkhalovim memoarima. Osim dva opisana postupka, Abdolah se također koristi i pričama prenošenim od vrata do vrata kroz iransku historiju, koje potom neobjašnjivo počinje tretirati kao stvarne događaje, kao u sceni sa grupom studenata, koji navodno djeluju po Khomeinijevom nalogu, mada nikada nije izašlo na vidjelo da li su studenti zaista djelovali po njegovom nalogu ili je Khomeini jednostavno prihvatio svršen čin po završetku njihove akcije napada na američku ambasadu. Slično tome, masakr iz 1979. u romanu je premješten na drugi trg u Teheranu, a broj žrtava je znatno smanjen.

 

Historija u romanu bitna je i na nivou odnosa lika i vremena. Aga Djan u svoju svesku revnosno bilježi kako burne događaje dostojne vjekovnih imamskih hronika, tako i svoja svakodnevna zapažanja, koja, iako nastala iz jedne skučene i donekle naivne perspektive privilegovanog muškarca, iscrtavaju obrise dinamike i pružaju uvid u suštinsku bespomoćnost pred hirovitim režimom i svim steroidnim silama koje učestvuju u procesu njegovog uobličavanja. S druge strane, njegov brat Nosrat, u porodici ozloglašen, ali i prihvaćen kao bezbožnik, u Teheranu historiju bilježi fotografski i vlastiti život stavlja na kocku prateći ajatolaha. Dvojica braće, svjesno ili nesvjesno, tragovima koje prave djeluju subverzivno; u njima se nazire nada da postoji objašnjenje u vremenu teokracije, iz njih klija izdaja revolucije koju nisu željeli, kao ni pisac Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani koji je svoju borbu protiv diktature započeo još u Šahovo vrijeme i nastavio je u eri ajatolaha, sve vrijeme vodeći zabranjeni dnevnik i objavivši dvije knjige prije nego što je konačno odselio u Holandiju, gdje će nastaviti da piše pod pseudonimom sačinjenim od imena svoja dva ubijena prijatelja – Kadera i Abdolaha.

 

Kuća imama može se posmatrati kao informativna alternativa zvaničnom historijskom narativu, prilagođena internacionalnom oku, koja aktuelnoj europskoj književnosti doprinosi rasvjetljujući suštine islamâ i istovremeno skreće pažnju i podsjeća na moć koju retorika može da obezbijedi, osobito u manjim zajednicama. Teško da bi se Kući imama mogla pripisati orijentalistička namera, u Saidovoj definiciji zasigurno ne, upravo zahvaljujući autorovom porijeklu. Kader Abdolahovi iranski korijeni funkcionišu poput garantnog lista za autentičnost, koji europskom čitatelju obećava safari kroz sporo i zakašnjelo vrijeme na Istoku.

 

 

Meliha Hadžimehmedagić


Tekst je nastao kao rezultat radionice za književne kritičare starosti do 30 godina, u okviru 4. Međunarodnog književnog festivala Bookstan. Kritike ostalih učesnica i učesnika radionice možete pročitati na sajtu festivala, a probrane se nalaze i na Prerazmišljavanju. Sve tekstove iz ove serije uredio je voditelj radionice, urednik Partizanske knjige Vladimir Arsenić.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *